...
Noc. Jos jedna od mnogih koje ce proci bez tebe.Sjedim i sanjam o onoj junskoj veceri kad sam bila najsrecnija,ali u isto vrijeme uplasena i zbunjena.Znam,necu moci da vratim proslost zalutalu u hodnicima nasih sjecanja.Osjecam samo onaj isti bol... tezak i neumoljiv...
Kako ga pobijediti i nastaviti dalje? A tako sam voljela taj cudan sjaj u tvojim plavim ocima.. Voljela sam tvoj zaneseni pogled, koji je cesto lutao po beskrajnoj daljini... Zeljela sam da pronadjem ulaz u tvoj svijet, da se sakrijem u tvoje snove, da doprem do tvojih misli... Sanjala sam da ljubav mozes biti jedino ti... Proslo je mnogo ovakvih dana i noci... Ne osjecam hladnocu, ali jedna rana nikako da zaraste. I nisam sama, od mene se ne odvaja moj vjerni prijatelj- tuga... Bol je, sto vise razmisljam o tebi, sve jaca i jaca... Pitam se da li cu ikada naci mjesto u ovom surovom svijetu... Da li cu ikada ukrasti komadic srece za sebe?
Da li jos uvijek ima nade za nas?
Bilo je suvise lijepo da bi potrajalo... Dugo mi je trebalo da shvatim, da se nasa ljubav istopila na toplom junskom suncu... I sta mi sad preostaje? Da skupljam komadice proslosti i iz njih gradim buducnost? Ne to nikako, od sjecanja se ne zviv... I jednom kad ljubav prestane i rane zarastu, ostat ce vjecno oziljak... Sada pitam sve nesretne ljude: Zasto i kako se mozemo predati zloj subini i nestati u tami dok sunce siri svoja krila da nas zagrli...
Stvoreni smo da sijamo, a nestajemo jer ne znamo zadrzati sjaj...
